Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Svi predsednikovi stubovi
Komentar dana

Svi predsednikovi stubovi

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 19. avgust 2009.

Nije lako biti u koži predsednika Tadića ovih dana. Ekonomija države na čijem čelu stoji iz dana u dan survava se u ambis, a vlada sastavljena na osnovu njegovog autoriteta i u njegovoj senci do sada teško da je pokazala istinske kapacitete da izađe u susret problemima koji iskrsavaju na dnevnoj bazi. Ovo nisu jedini problemi Srbije – osporeni suverenitet, pljačka nacionalnog bogatstva i demografska katastrofa predstavljaju samo čelo veoma duge liste.

Istovremeno, Predsednik ostaje na samom vrhu spiska najpopularnijih političkih i javnih ličnosti, što sa jedne strane znači da deo građana njegov državnički angažman ocenjuje kao autentičan i iskren. Većina ga svakako vidi kao prosto „najboljeg od ponuđenih“, u najmanju ruku znatno sposobnijeg, uljudnijeg i odgovornijeg od neposredno mu podređenih partijskih kolega, za čije ga političke brljotine, za sada, narod nije pozvao na odgovornost. Jedan od glavnih razloga ove, i dalje relativno visoke popularnosti, Tadić duguje znatno oštrijoj i ofanzivnijoj spoljnoj politici koju vodi Ministar inostranih poslova Vuk Jeremić, inače označen kao njegov najbliži saradnik i osoba koja u Vladi (i partiji) u najneposrednijem smislu sprovodi upravo „Tadićevu politiku“.

Do sada je ovaj, uslovno govoreći, „spoljnopolitički preokret“, omogućio sve tešnje odnose sa Ruskom Federacijom i državama koje nisu preterano revnosne u čuvanju „američkih nacionalnih interesa“, što se osetilo u većem prisustvu ruskog i uopšte nezapadnog kapitala u Srbiji, a pogotovo u nekoliko ekonomskih i finansijskih transakcija sa Rusima koje su kod samoproglašenih staratelja na Zapadu bezmalo viđene kao čin otvorene izdaje demokratije i evrointegrativnog puta Srbije.

Poslednji u nizu šamara prozapadnom (evroatlantskom) vektoru srpske politike svakako je Predsednikova poseta Narodnoj republici Kini, u kojoj je obznanjeno potpisivanje sporazuma o strateškom partnerstvu, što predstavlja najviši nivo političke saradnje u koji najmnogoljudnija zemlja planete stupa sa svojim prijateljima i saradnicima u inostranstvu. Sam Tadić je ovaj novoostvareni nivo bilateralnih odnosa domaćoj javnosti interpretirao kao uzdizanje NR Kine do statusa „četvrtog stuba spoljne politike Srbije“, pri čemu su prva tri (ne nužno tim redosledom) – SAD, Rusija i EU.

Nema ničeg spornog u želji Srbije da se osloni na podršku zemlje koja će, po svim procenama, za koju deceniju biti najbogatija i najmoćnija na svetu. U pitanju nije samo zemlja koja se pokazala više nego principijelnom u zaštiti interesa Srbije na međunarodnom planu, a da od toga teško da je imala ikakvu neposrednu političku korist. Nije stvar ni u tome što Srbija ima ogroman deficit u razmeni sa ovom zemljom, čija roba naprosto preplavljuje srpske rafove, najčešće prolazeći kroz ruke brojnih preprodavaca sa Zapada pre nego što se, u svome finalnom pakovanju i znatno povišenoj ceni, nađe u rukama srpskog potrošača. Nazvati Kinu „stubom srpske spoljne politike“ zvuči smešno pre svega zato što ova ogromna država predstavlja jedan od stubova nosača planetarne ekonomije, a samim tim i međunarodnog poretka kao takvog. Od ove „svetske fabrike“ zavise politike svih država planete, a na nju se višestruko oslanjaju i ostala „tri stuba“ iz Tadićeve parabole.

Ne, status i značaj Kine po srpsku spoljnu politiku (o ekonomiji da i ne govorimo) ni na koji način ne može biti doveden u pitanje. Pitanje koje treba postaviti Predsedniku može biti jedino – kako on pravda status dva od prethodna „tri stuba“? Za Rusiju nam je, nadajmo se, već postalo jasno da bez njene podrške u Savetu bezbednosti, naše spoljne politike uopšte ne bi ni bilo, niti bi se KiM na većini svetskih mapa označavala kao „sporna teritorija“. Što se tiče EU, iz čijeg okrilja potiču neki od najvećih zagovornika, kako teritorijalnog parčanja i političkog slabljenja Srbije, tako i srpskom narodu dodeljene uloge „nacista za XXI vek“ i unutrašnjeg evropskog zlog demona – njen divergentni, rasejani i često potpuno dezorijentisani uticaj pre se može nazvati nekakvom „potpornom skelom“, nego „stubom nosačem“. A SAD sa svojom, skoro pa otvoreno neprijateljskom politikom pre će biti kamen oko vrata, nego „kamen temeljac“ srpske spoljne politike.

Zaista, Tadiću nije lako. Njegov populistički moto „i Kosovo i Evropa“, zgusnuta formula čuvene titoističke formule „i Istok i Zapad“, iako je opstala na ideološkoj sceni duže nego što je iko mogao pretpostaviti, budući ipak samo floskulom, neće držati vodu još dugo. Srbija će morati da napravi veoma jednostavan izbor između kamena temeljca i kamena oko vrata. Činjenica da ovaj izbor predstavlja nerazrešenu dilemu u srpskoj javnosti samo je dokaz koliko je situacija u zemlji politički složena. Nadajmo se, međutim, da će Predsednik biti u stanju da spozna da zdanje koje stoji na četiri klimava stuba ima manje šanse da opstane od zdanja koje stoji na dva postojana. A koliko je on spreman i sposoban da ovaj uvid pretoči u istinsku spoljnu politiku, ostaje da se vidi.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner